Prekrasne slike

ova djevojčica sigurno neće imati problema poput mene u djetinjstvu... moram to napisati

. Kako sam odrasla u gradu, u stanu, pred kojih ohoho godina rijetko tko je držao psa doma a kod mog oca takvo što nije dolazilo u obzir. Svaki ručak od kad pamtim bio je začinjen mojim cendranjem "neću jesti hoću peseka" a nakon toga

i

. U međuvremenu ja bih se snalazila s kojekakvim lutalicama, puštala pse iz susjedstva s lanaca, spašavala mačke i skrivala štenad po kući. U tim mojim dogodovštinama često sam bila ogrebana ili ugrižena jer ti psi nisu bili naučeni na djecu i socijalizirani. Tada su počela redovna hodočašća u ambulante epidemiološkog zavoda, sa 7 godina već sam znala da ne moram primiti tetanus ako je od zadnjeg prošlo manje od tri mjeseca. A doktori koji su tamo radili već su pili kavu s mojim roditeljima a mene dočekivali s

"pa kaj opet?" Sve do jednog dana

, valjda je doktorici dojadilo i kaže ona mom Ocu. "Gospodine mislim da bi bilo najbolje da joj nabavite psa ta djevojčica neće odustati!" Naravno pripomogli su i prijatelji mog oca

lovci. Tada sam imala 12 godina i do danas uz troje djece nikad nisam bila bez psa. Eto neki moraju "preko trnja do zvijezda"