"Od svih Pasmina na svijetu daleko najrazvijenije osjetilo mirisa ima pas Sv. Huberta. Zbog svoje naravi i izgleda s pravom ga opisuju kao "psa koji hoda za vlastitim nosom"."
Evo da dodam jos jednu pasminu u ovaj forum.
Palo mi je na pamet danas nakon sta san na tv-u gleda demonstraciju neverovatnog njuha koju ova pasmina ima. Procita san na nekoliko izvora da je nos kod ove pasmine daleko najbolji.
Stara pasmina ali kod nas nezastupljena i slabo poznata, to se i potvrdilo i na predavanju iz lovne kinologije koje sam slusao za lovacki ispit kada je predavac(veterinar) spomenija krvosljednike i objasnjavajuci Hanoverske i Bavarske kaze da smo ih svi vidili u americkim filmovima u scenama traganja za odbjeglim zatvorenicima
Evo ja prilazem jedan copy-paste opis pasmine i nekoliko slika a upucenije molim ako imaju neka iskustva ili preciznije podatke da priloze.
Pas Sv. Huberta lovački je pas, prije svega gonič, kojim se od davnina koristilo za lov krupne divljači. Pasmina je nedvojbeno stara više od 1000 godina. Selekcionirali su ga i uzgojili fratri u Ardenskim planinama na jugoistoku Belgije. Od tih su pasa poslije nastale i mnoge druge pasmine goniča širom svijeta, a osobito u Francuskoj. Naziv je pasmina dobila po Sv. Hubertu (655.-727.), biskupu iz Liegea kojeg štujemo kao zaštitnika lovaca. Naime, smatra se da je on lovio s čoporom velikih crnih pasa te pasmine.
U 16. stoljeću pas Sv. Huberta dolazi s normanskim osvajačima u Englesku. Točnije, normanski grof Guillaume poveo je 1066. godine svoje pse kad je krenuo osvajati Englesku. Ondje su se ti psi udomaćili i počinju se javljati u dva tipa. Trobojni i bijeli psi dobivaju ime talbots, a crni i crni s paležom nazivaju se bloodhound, što je engleski naziv za psa Sv. Huberta.
Iz Engleske se pas Sv. Huberta proširio po cijelom svijetu, a osobito u SAD-u. Najprije je korišten isključivo za lov na krupnu divljač te za rad na krvnom tragu. Zbog upravo nevjerojatno razvijena osjetila mirisa, poslije se njime sve više koristilo za praćenje ljudskog traga. U Americi je tako korišten za pronalaženje odbjeglih crnih robova ili robijaša. U policijskoj službi najrazvijenijih zemalja pas Sv. Huberta i danas je nezamjenjiv za praćenje traga kradljivaca, pronalaženje izgubljenih osoba, a najčešće zalutale djece.
Zanimljivo je da pas Sv. Huberta nikad ne napada objekt traganja, nego samo veselim lavežom i mahanjem repa označava kraj potrage. To je iznimno dobroćudan pas, miran, strpljiv i privržen svom gospodaru. Također je vrlo nježan i umiljat, a s djecom pažljiv i razigran. Poslušan je, ali katkad i tvrdoglav, osobito kad je na tragu. Treba shvatiti da mu je njuškanje životni poziv i nešto što je važnije od svega, pa čak i od gospodarove naredbe. Vrlo je osjećajan i teško proživljava ukore bilo koje vrste.
Loviti krupnu divljač s čoporom pasa Sv. Huberta, zasigurno je bio vrhunski užitak srednjovjekovnim plemićima. Dostojanstvena izgleda, s naboranim licem, ti bi psi polagano, ali vrlo temeljito pretraživali teren. Pronašavši divljač, gonili bi je prema lovcima oglašavajući se vrlo lijepim i jakim glasom. Došavši do odstrijeljene divljači, veselo bi je oblizali, iskazavši tako svoje potpuno zadovoljstvo. Ti otmjeni i simpatični psi lov su oduvijek shvaćali samo kao običnu igru.
Izvor:
Ljubimci forum