Foto, video, glazba, priče, umjetnost i PUTOPISI > Lovačke priče
> Lovacke price-istiniti dozivljaji <
tyrol:
Janez lijepa slika i ulov. Vidim da Kolega u sredini i ti Janez imate grančice za šeširom, a mladi kolega ima čitav grm za šeširom.. happi
Čestitam!
Samo dajte...Dobra vam kob.
Laufer 223:
Da osvježim temu, dogodilo se prije 20 godina, dok sam ja bio mlad, a jeleni stari. Sjećanja su još živa, a priča ide.....
Moslavina, šuma Jantak, divna tamnozelena smaragdna šuma.
Sviće. Stojim na nasipu rijeke Česmo oslonjen o ljeskov štap. Desno ispod mene lijeno se toče magle niskom branjevinom, a lijevo rijeka dijeli šumu na dva dijela. Sredina je mjeseca rujna, vrijeme rike jelena.
Tišina, osluškujem, mrtva tišina: ni najmanjeg šuma, a upravo tu ispod mene glavno je rikalište. Jučer sam obišao teren i pronašao svjež jelenski trag, još prožet teškim mirisom mošusa. Nema sumnje jeleni su stigli.
Jeleni, divne veličanstvene životinje. Godinama ih lovim u ovim šumama. Osijedio sam prateći ih. Trinaest ih godina pratim, a da nisam došao do hica. A onda je krenulo: pet kapitalaca u pet godina. Ušao sam im u psihu, znam kako razmišljaju, kud se kreću, predviđam svaki njihov pokret.
Rađa se sunce. U daljini se javlja kukavica, djetlić udara u drvo, šuma se budi. Dalekozorom pratim liniju nasipa. Pozornost mi privlači crvena mrlja u daljini. Izoštravam sliku, vidim: lisica lovi miša. Trčkara gore dolje, krivuda repom, skače. Balerina.
Nasip je mjestimično svježe izrovan, to divlje svinje ruju tražeći gliste i puževe. Na Česmi se glasno diže jato pataka. Zelene se vratovi mužjaka, već su u zimskom ruhu.
Sunce je odskočilo i obasjava kapljice rose na lišću, koje blistaju kao najljepši dragulji. Smaragdna šuma.
Lovačke sreće danas nije bilo, ali ipak sam sretan, jer sam doživio još jedno nezaboravno jutro, još jedno buđenje šume. Vrijeme je za povratak kući. Sutra je novi dan.
Ustajem u 3. U 4 već sam u lovištu. Sviće u 5. Jesam li normalan? Jesu li lovci normalni ljudi? Vječito pitanje koje muči žene. Izaći iz toplog kreveta i još noću lutati šumom, to žene ne mogu shvatiti. Žene, jeleni i žene, dvije neobuzdane strasti. Koja je veća?
Česma, nasip, još je mrak. U mislima sam sa ženama, svojim bivšim ljubavima. Vesna, Jasna, Anita, Radojka. Svako moj jelenski trofej veže me za jednu ženu. Nostalgija, uspomene koje žive.
Au aaaaaaa iz sanjarenja me trgne dobro poznati zvuk. Rika, jelen riče. Preko Česme je u mladom podrastu. Drži lagani vjetrić , magle nema. Čujem ga, mlatara rogovljem, nervozan je. Razdanilo se, vidljivost je dobra. Kojih stotinu pedeset metara od mene na suprotnu obalu rijeke na nasip istrčava jelen. Promatram ga dalekozorom. Krasan dvanajsterac, masa roga još mu je u kruni, najviše 7 godina i sigurnih 180 točaka. NI jedan se lovac ne bi posramio takvog trofeja. Sam je nemiran je, osvrće se iza sebe. Košuta nema. Zašto? Zacijelo je u branjevini zreli japa koji drži harem. Kakav je? Vjerojatno je izniman kad ovako divan jelen bježi pred njim.
Opa još jedan rogati paša istrčava na nasip. Silazi do vode i bježi uzvodno. Gazi preko rijeke i dolazi na moju stranu. Slabiji je od prvog, mladi deseterac. Nestao je u branjevini, još ga čujem kako mumlja. Očito mu je noć bila burna. Na livadi se osjeća miris prčevine.
Bože, Huberte, Dijano, Artemido, poslali ste mi dva jelena, a ja sam ostao bez hica. Prokleta moja filozofija.
Što se ono miče daleko na zavoju Česme? Košute, jedna druga, četvrta šesta. Grupirane su, spuštaju se na vodu. Eno ga! Vidim ga! Ide zadnji. Udaljen je više od 400 m, a ipak vidim močno rogovlje. Rog je debeo, strašno debel, kruna je jaka, ne mogu izbrojiti paroške, predaleko je. Za trenutak je zastao na vrhu nasipa. Riče. To je glas bojovnika, pobjednika, gazde u ovom reviru. Golem je, najveći i najjači kojeg sam sreo u ovim šumama. Grivaš. Rogovi imaju oblik slova V. Ima debelo preko 200 točaka. Zlato nije isključeno. Košute ga vuku uzvodno pa nazad u branjevinu. Nestaje iz vidokruga.
Duboko u šumi bauče srnjak. Zadovoljan sam. Jutros sam puno vidio. Zborno mjesto šljivovica kruži, sljede komentari. Povratak kući.
Nemirna noć. Pred očima mi treperi slika golemog jelena. Taj će biti na mojem zidu. Mora biti moj. Iz ormara s puškama biram svoj omiljeni karabin. Steyr Mannlicher 8x68S. Prebirem po streljivu. Možda će meta biti nečista, možda velika daljina. Konačno se odlučujem Hirtenberger zrno ABC 11 grama. Metak za kralja je odabran.
Kiša neprekidno pada. Ipak izazov je prevelik. Fanatično lutam šumom tražeći najbliži put prema nasipu. Odijelo mi prokišnjava, i po tko zna koji put uvijek ista misao mi prolazi kroz glavu: Tko sam što tražim ovdje? Tražim zaborav, tražim JELENA. Jelena ću pronaći, zaborav nikad.
Negdje u mraku deru se patke. Piršam nasipom, nočašnjih tragova nema. Mokar do kože vraćam se u auto pa kući. Razmišljam: što imam od života? Malu firmu od koje živim i lov za koji živim. Žene i djece nemam. Godišnji odmor podređujem lovu. Podudara se vrijeme rike i najžešćeg haračenja divljih svinja po kukuruzima.
Prilikom prošlogodišnjeg skupnog lova na svinje upoznao sam razvikanog zagrebačkog lovca, poznatog druga iz bivšeg režima. Drug lovi luksuznim Ferlachovim karabinom. Razmjenjujemo iskustva. Hvali se: 30 medvjeda odstrelio je kalibrom 8x68. Noge mi se odsjekle. Kakav igrač. Pitam kojim je zrnom pucao. Odgovara RWS. Nemam više pitanja. Imam sliku lovca koji stoji preda mnom. Trideset medvjeda, božju ti torbu! Tragedija je što ni jednog nije platio. Planinski carevi davani su mu gratis. Mito ili zasluga?
Nažalost i u današnjem režimu ima novopečenih političara koji su preko noći postali lovci, koji nose skupe puške, za koje se organiziraju skupi besplatni lovovi, a oni ne razlikuju tip zrna od imena fabrikanta.O lovu znaju samo toliko da srnjak ima rogove, srna nema. No nije moje da u ovoj zemlji istražujem tko je na kakav način došao u lovačke redove.
Poslijepodnevni lov.Sjedim na pomočnom zasjedu visoko u krošnji jasena. Ispod mene zapušteni obrasli kanal vijuga branjevinom amorfe. S tog zasjeda dobro se gađala crna divljač po ljetnim vručinama. Misli mi se vraćaju ženama. Njima se uvijek vračam dok čekam divljač. Radojka, da je dobra je, uz to nadlugareva kći, rođena u šumi, naobražena, poznaje divljač, poznaje gljive, razumije se u pse. Može li čovijek poželjeti više? U zrelim sam godinama i oženit bi se mogao.
Pukne grančica, nešto se pokrenulo u visokoj branjevini. Hoda. Slušam. Jelen nije, ne tuče rogovima, puše. Svinja, sama je, oprezna je, sluša. Bit će vepar. Ide pa stane, osluškuje. Gotovo i ne dišem. Ide prema kanalu. Vidljivost je još dobra. Samo da promoli glavu iz branjevine. Još samo dva koraka. Lagano otkočim pušku, namještam naslon. Šljop, šljop, hoda po kanalu, vidim ga, ruje po mulju. Vepar oko 120 kg dobar. Smrtonosni križ optike Swarovski počiva na plečki. Hitac teškog kalibra naruši mir šume. Vepar nestane u mulju plitke vode, dva tri puta se trzne zatim se smiri. Palim lulu. Čekam. Tišina. Silazim s čeke, prilazim divljači. Veprić, ima više od 120 kg, kljova slaba, neperspektivan.
Zborno mjesto, čestitke. Izvlačimo vepra. Guljenje, podjela mesa, oteglo se duboko u noć. Podgrijani vinom, počinje pjesma čuju se lovačke prče.
Jutro nema lova. Glavobolja mučnina. Loše vino.
Nasip dva dana poslije. Tražim jelena. Nailazim na dva svježa traga mladih jelena. To su nuzljubi, bajhirši. Motaju se okolo, a boje se prići blizu da preotmu ili zaskoće koju košutu. Velikog traga nema. Nema ga ni sutra ni prekosutra. Negdje piruje u branjevini s košutama. Rika je pri kraju, lišće lagano žuti. Rana jesen. Nakon rike jeleni se vračaju u planinu odakle su došli. Tek poneki zaostane da obiljem hrane nadoknadi manjak kilograma koje je izgubio u ljubavnom zanosu.
Iz branjevinu na livadu izašla srna. Promastram je. Zrela je. Vodi dva laneta. I vas je rat prorijedio, mislim. Naoružali se seljaci po okolnim selima, naoružali se razni hohštapleri, i udri po divljači. Prvi tuku divljač iz osvete za unuštene usjeve, drugi se noću voze traktorima, svijetle reflektorima, najčešće streljaju srne i prodaju meso, nekad i poznatim restoranima. Proći će vremena dok se fond divljači ne oporavi. Da se nije i moj jelen noću odvezao traktorom? Nije, mora ostati tragova, nije jelen zec. Lov dočekom traje do polovice studenog, ako se do tada ne pojavi odselio se. Trideset osmi je dan lova. Lagano šetam nasipom bez volje, bez strasti. Davno sam potrošio svoj godišnji odmor, a i rika je poodavno utihnula.
Pogled mi zastaje u daljini. U izmaglici kao da se nešto miče, dižem dalekozor. Pričin, avet stoji na nasipu. Golemi jelen sa V rogovima pase djetelinu. Daljina je velika, ali poznajem ga. To je on. Sam je. Košute su ga napustile. Dva koraka naprijed i jelen nestaje u branjevini. Nije to više pijani dremljivi svat. Sad o šuljanju nema ni govora. Oprezan je, preoprezan. Nikad ne znam je li oprezniji jelen poslije rike ili su opreznije košute koje ga čuvaju u riki. Sretan sam. Tu je, još je tu. Treba ga zavrebati na jutarnjoj paši.
Novo jutro. Gusta magla. Ne vidim ga. ali ga čujem. Tuče rogovima u guštari. Lagano se povlačim da ga ne uznemirim. Treba doći ujutro još ranije, pokušati prići na puškomet, možda ću tako doći do hica.
Novo jutro četrdeseti dan lova. Bistro bez magle, lagani mraz. Jelena nema. Hodam po mjestu gdje je jučer pasao. Nočas nije išao van. Nešto silovito skoči u branjevini, trči prema rubu, prema livadi zarasloj u visoki korov. Lom granja, ne to je lom rogovlja, to je on! Trčim s puškom u ruci prema rubu branjevine, čujem ga negdje daleko u šašu na livadi. Tražim ga pogledom, čujem ja još trči.
Eno ga! Kakva slika, kakva elegancija u laganom trku. Vidim glavu i crtu leđa. Daljina je velika preko 300m. Pucati ili ne pucati? Možda posljednja prilika. Jutros sam u žurbi zaboravio štap rašlje. Klečim, lijevi lakat upro sam u koljeno, pušku čvrsto stegnuo u rame. Huberte, Dijano svi sveci pomozite. Smrtonosni križ traži cilj. Hvatam ga u optiku. Velik je, a ipak tako malen na toj daljini. Srce mi stoji u grlu. Šteher, hitac. Jelen se propne, pusti rogove na leđa i u puni trk. Brzo repetiram, pucam, jelen se okreće grabi prema najbližoj branjevini. Nestaje u branjevini. Tišina, je li mrtav? je li pao? Tražim mjesto nastrela. Jedan hrastić obilno umrljan krvlju. Krv je svijetla dobar znak. Polako se povlačim.
Potraga 6 sati poslije.
Prijatelj i njegov crni labrador. Dobročudan, trom, debeo, ali pas finog nosa. Psa navodimo na trag. Vezan je dugim konopcem. Osjetivši krv pas strahovito vuče u branjevinu, za njim vodić , a iza ja sa spremnom puškom. Pas trzne konop se odveže i ode pas u branjevinu. E sad ga možemo jebat. I pesa i jelena. Ali laje na mjestu, zove. Brzo tamo, kupina mi dere ruke i lice, sve sam bliže. Eno ga leži nepomično izmađu dva hrastića mrtav, i još me pas ne pusti blizu dok gazda ne dođe. Parni pravilni četrnajsterac. 213,88 Zlato.
Eto preživio sam događanja na rubu infarkta i stekao trofej života.
U ranu jesen 1993.
23
Štef:
just just just d4 čestitam ! i za priču i za odstrel ! zagi
ges:
Ovu priču sam pročitao više puta u jednom od starih brojeva LVa,čini mi se da joj je naslov bio "Četrdeset dana čekanja". Tada još nisam ni bio lovac. Ovo je stvarno jedna od najljepših priča koje sam ikada pročitao. "Što imam od života? Malu firmu od koje živim i lov za koji živim."-ova rečenica mi se posebno urezala u pamčenje,u njoj je sažeta sva ljubav prema lovu. Prođu me trnci kad je pročitam. Svaka čast Laufer,kapa do poda d1
šokac:
Dobra priča ! d4
Vidi se da su stariji lovci čitali pok. Jožu Horvata .
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju