Dakle evo,
nakon nekog vremenskog odmaka odlučih da ispričam jedan doživljaj.
Proteklog ljeta,vikend,subota,padne dogovor da idemo na čekanje DS.Ide nas troje.
Izađosmo iz auta,svako uzima svoju opremu,tu i tamo koja doskočica i tako.
Ja posebno ponosan,nosim karabin-novo kupljen i registriran(novi je za mene ,ali inače je rabljeni).
Za svaki slučaj ponesem i položaru crv. zas. 16, jer neznam ,možda lija naiđe,karabin zaglavi i tako sto stvari s kojima me neki malo bezveze zamarali.
No u glavnom,ruksak sa opremom na leđa,jedna puška na jedno rame,druga na drugo i krenusmo po dogovoru svaki na svoju čeku.
Ja do svoje moram proći pored zapuštenog voćnjaka(samo lešnjaci),pored plota koji je više dolje nego gore i pun rupa od DS.
Bio je lijepo ljetni dan,19:30,ptice pjevaju i ja tako sa rukama u đepovima i mislima u oblacima hodam prema čeki.
!!!!!!!!!!!
iz sanjarenja se trgnem kad sam došao do jedne velike rupe u toj žici i vidim friške tragove prolaska DS.
Mnogo DS.
u tom trenu kao da postajem svjestan svoje okoline.
pa u lešnjacima na samo 15-tak metara od mene čopor svinja......
veliki,mali,krmače s prasadima....
cvile,rokću,šljapću,jedu,tuku se ......
NE MOGU VJEROVAT (glas koji sam čuo u svojoj glavi)
pa pola osam tek,veliki dan,svinje ...
MA ....
DA NISU NEČIJE DOMAČE(prvo kaj sam pomislil)jer selo je na nekih kilometar....
ma kakvi ,DIVLJE.
meni puške na leđima-PRAZNE.
kolege se razišli nikog više ni blizu.
sve to traje samo par sekundi a menu glavi čitava vječnost.
tad ko da se odmrznuh skidam jednu pušku,drugu, pa ruksak...
a k jarcu,municija za karabin u ruksaku,još u tvorničkom pakiranju....
brzo,brzo...(mislim u sebi)
otvaram municiju(GROM 11,9 g)
polako punim karabin( ma kjadu,čuje se škljocane)
napunim, repetiram,otkočim....
lagano se šuljam uz plot da vidi gdje koja stoji..
nađem rupu od zelenjave u plotu i pogledam kroz nju a kad tamo veprić nekih 100-tinjak kila gleda u mene,pravo u oči....
ja ukočen,on ukočen..
podignem pušku prema njemu da ga uhvatim u nišan(još nije bilo optike,a tu i nebi trebala),
kad on PUUUHNE, i krene u trk od mene,popratim ga metar-dva(on krenuo kroz gusto,lijeska,agacije)i pucam.............
cijeli čopor u punom trku odlazi od mene kroz gustu i visoku travu dalje u liješnjake.....
u tom trenu gledam na mjesto šusa a jedna mlada agacija debljine moje ruke,krene da se naginje,,,,,,i pada....
JEM TI MIŠA.....od cijelog vepra ja pogodim drvo promjera 10 cm...
stojim tako,sam,slušam tutanj svinja koje odlaze od mene.....
pošto mi je čeka na nekih 20-tak metara,polako nogu pred nogu i polako k njoj...
popnem se gore,pogled predivan,ljeto,sunce i tišina....
sav se raskomotim no neda mi vrag mira,
dan je veliki još,vruče je...
kaj ako je lego negdje nakom par metara,usmrdiće se.....
i tako ja vodim raspravu sam sa sobom neki pola sata.....
ma reko ajde da pogledam na mjesto nastrela,ko zna....
idemo tako moj karabin i ja,
da dođem do mjesta nastrela,moram se provući kroz rupu koju su svinje napravile,nema druge.
tako na sve četiri,kroz žicu,pa odmah šamar koprive u facu i neke trave pune paučine(je..m ti ideju) brojim sam sebi,
nekak dođem do mjesta gdje je vepar bio kad sam pucao.....
češkam se iza uha,
pa kak...gdje....
nema ni kapi krvi,zaključujem;ma drvo je pojelo šus i gotovo.....
stojim tak u lešnajcima,znoj se cijedi sa čela......
iznenada krene lom....
vrhovi trave (u pravcu gdje su DS otišla)koja doseže do visine glave se počele mrdat ko površina vode kad baciš hranu ribama...
granje lomi,trava i lišće samo leti i šuška.....
A JOOOOJ.....pa DS su cijelo vrijeme bile tu na 30 metara i stajale bez da bi i zvuka ispustile...
i sad jure prema meni..
nemogu nigdje proći kroz ogradu nego baš tu gdje ja stojim..
nemaš na kaj ni pucat , ne vide se iz trave a sve su bliže....
ja brzo na sve četiri i da pobjegnem van....
NO,ko za vraga.........ZAPNEM SA ODJEĆOM U ŽICU I ZAGLAVIM SE....
cukam naprijed nazad,nikako da se oslobodim a svinje idu sve bliže(krmače su mi prve prošle kroz glavu)
na 10 metara iz mene(još sam zaglavljen-sve to traje niti 5-10 sekundi) svinje stanu i rokću,pušu,boje se,stoje..
jedva se odglavio(sav se raskrvario na oštre rubove žice)i prođem kroz rupu zamaknem se 20 metara u stranu i čekam da krenu i one ,možda uspijem se smiriti i pucat na neko nazime ili veprića..
ja čučim,slušam.....one stoje u travi(još se nevide iz visoke trave)rokću,pušu....
u tri navrata su prasad krenula prema prolazu,no kad bi osjetili moj miris na žici,uz glasni zvuk bježe natrag u travu.
tako sam čučao,čekao,
i padne mrak.
malo po malo sve mračnije ,i ništ se više ne vidi....
tek tad kad se zamračilo,one krenu,
žica cvili od zatezanja,ja na nekih 30 metara od njih ,one jedna po jedna uz glasne zvukove prolaze kroz rupu preko puteljka i spuštaju se niz padinu u agaciju i dalje u borik,ulaze u debelu šumu i samo glasna buka pucanja granja još odaje što je upravo prošlo pored menena nekih 30 metara.
i stojim tak sam,kmica,zvijezde se lijepo počele pokazivat,NEVJERUJEM.
ko će mi vjerovat......
odem do čeke sjednem,kaj sad,vidim vrijeme je ....uzimam stvari idem k autima...
NEVJERUJEM.
susret s kolegama.
i jesi kaj videl?
si sprobaval jel karabin radi?
tad meni sine,pa oni misle da sam ja puco od zaj.....ije.
Ja proživljavam dramu, a oni misle da se ja igram.
NEVJERUJEM.
idemo.....
tek nakon druge pivice velim ja njima:
Znate vi kaj je meni došlo većeras?????
da nisu drugi dan vidjeli tragove nebi mi vjerovali...
ne trebam ni reći da su mi se neko vrijeme više kolega rugali da me svinje oće pojest.
JA JOŠ NE VJERUJEM.
Pozdrav
