Evo moje priče na pravom mjestu. Do sad bila u temi veprovi, ali ova ipak primjerenija.
Prvi vepar!
Moj prvi vepar je pao u skupnom lovu sad već davne 2005.
Prijatelj Mile iz Istre i ja smo došli kod mog tasta u petak predveče. Odmah su krenule pripreme za sutrašnji lov. Nakon što smo si spremili opremu, punica je napravila večeru i pustila nas da razglabamo o doživljajima u lovu. Došao i Zlatko iz ZG, pa nas taman 4 za kartat Belu. Planirali tako do max 22 sata jer ujutro se treba rano ustati, ali ako što se svaki plan izjalovi, tako ni naš nije išao kako smo planirali. Što zbog kobasa, što zbog Istarske malvazije nismo bili svjesni kako vrijeme leti. Kad više nismo vidjeli karte spazimo da je već skoro 2 ujutro. Brzo u kupatilo pa u krevet. Ma nisam ni zazmirio kad onaj odvratni zvuk BIPBIP BIPBIP javlja da je 6.30 uh nikad više neću kartat glava ce mi puknut(od kartanja).
Dolakom pred lovačku kuću uslijedila je pozdravna riječ i upute o lovu, te izvlačenje brojeva za štand. Izvukao sam broj 13. Ajme meni, kud bas njega opet necu nista ni vidjeti, ma mozda nije nesretan. Mile izvukao 14 i malo mi bilo lakše, neće ni on hehehe.
Krenuli smo pomalo prema štandu, a meni u glavi samo broj 13. Mile kao iskusni lovac upozorava me da pazim i na ptice koje kad se dignu kažu ti da je nesto ispod njih. Slusam ja njega ali mi 13 ne ide iz glave.
Kad se oglasio lovački rog lov je počeo.
Stajao sam na štandu i lagano se smrzavao. Do mene na desnoj Dušan, lovac s dugogodišnjim stažom, a na lijevoj prijatelj Mile iz Istre kao moj gost. Dogovorili smo se da ako dođe između nas pucamo kada prijeđe cestu. Nakon sat vremena čekanja u daljini se čuju psi. Iznenada ptice poletješe, a iz gustiša 3 mrcine preko 160kg preskaču ili bolje rečeno prelijeću put. Od mene cca 20m, a od njega cca 5m. Kad su bile od nas pucao Dušan prvi i ja odmah poslije. Vepar je dobio, ali se odvukao u grmlje i počeo na mjestu puhati(10 m od nas.)Išao bi ja unutra, ali kolega kaže bolje ne jer je ranjen, neka malo pričekamo. Nakon par minuta ode prema njemu jedan pas i nakon kratkog vremena počne cviliti. Nije bilo druge vec u pomoć. Idem ja prvi, a Dušan iza mene. Čim smo ušli vidjeli da vepar sjedi i baca psa od sebe. Dignuo sam duplicu i stisnuo mu iza vrata. BUM.
Vepar okrene glavu prema meni, meni srce u pete okrećem se ali ne mogu van jer kolega iza mene. Nakon sekunde vepar se sruši. Uh odmah mi bilo lakše. Ali sad bi htio vidjeti tko je pogodio, s koje je strane izlazna rana. "Ma poslije ćemo kad lov završi" kaže kolega i mi izađemo van. 100% sam siguran da je on pogodio jer njemu su prešli na 5m, a još je dva puta pucao. Mile izdaleka mi skida kapu u znak čestitanja, ali nisam baš siguran da je moj.
Prošlo tako 15min neizvjesnosti za mene(ipak bi mi to bio prvi), glupo mi ići gledati, kad na moju sreću još jedan pas krene prema vepru i zakvači se s onim prvim. U tom trenutku došao kolega Luka do mene. "Ajmo ih razdvojit" viknem i krenem.
Krene Lujo zamnom i dok smo ih razdvajali ja gledam vepra, a ne pse, pa je jos dobio ugriz(blagi) u ruku. To se iz grmlja čulo:"DRZI GA ZA VRAT, UZMI MALOG, AHH UGRIZO ME, MAKNI GA..."
Čuvši viku došao i Dušan pomoći. Nakon sto smo razdvojili pse krenuli pogledati vepra. U meni tinjala nada da sam ga možda ipak ja.
Okrenem ga ja, kad na njemu samo ulazna rana i to s moje strane. Mislim si ja neću jos reći da je moj, ipak je on stari lovac, pa ako bude nešto izmišljao pustit ću mu ga nije vrijedno svađe. Gleda on i nije mu jasno. Pucao je dva puta s 5m daljine, ja jedanput s 20m i izgleda da ga je promašio.
Promatra njega, promatra mene. "Hmmmm... Čestitam", i pruža mi ruku. U tom trenutku u meni erupcija svakakvih osjećaja. Zacakli mi se oko..."To je od vjetra" kažem mu ja, a on meni "Znam i ja sam imao prvog vepra" i namigne. "Ajmo ga izvući na put.
Da fešta bude veća prijatelj Zlatko odstrijelio dvoje grla, a i moj gost Mile jedno. (Na slici smo Mile i ja oni iznad hehehe.)
Pošto kod nas u lovištu svinje imaju hrane u izobilju, s svojom velikom težinom imao je malu trofeju, ali meni je ona vrijednija od najvrijednijeg zlatnog. Ne samo zato što je to prvi, vec i štonsam vidio da još ima etičnih i poštenih lovaca. A i broj 13 nije nesreta. Zar ne!?
