Kako ja obučavam pse goniče (zečare)?
Moj stav je da psa goniče ne treba nešto posebno obučavati u onome što spada u kućnu dresuru; sjedi, lezi, ustaj, daun, itd. Pas gonič treba doći lovcu kad ga on zovne, ali ne mora svaki put, jer može biti na nekom tragu, koji je poželjno da slijedi ili istražuje, a da lovac to ne zna. On mora, dakle, znati za lovca i loviti s njim, osjećati gdje se on nalazi, pratiti njegovo kretanje. Za to je potrebno samo druženje i ništa posebno od obuke. Kad pas dođe do lovca, lovac to mora uočiti i pokazati mu. Pas razumije pohvalu ili prezir a da to lovac i ne kaže. Pas treba bit u kontaktu s lovcem povremeno. Mlad pas je uvijek bliže lovcu (čovjeku) a stariji i iskusniji dalje, jer je slobodniji.
Pas koji nije vezan za svoga gazdu je neupotrebljiv. Krivo odgojen. Neki pas je privrženiji čovjeku manje neki više, kao što je neki skloniji nekoj vrsti divljači, a neki opet nekoj drugoj. Privrženiji lovcu će biti onaj koji se obučava sam sa lovcem bez drugih pasa. Ja sam stava da psa treba obučavati bez nazočnosti drugih pasa i ljudi. Međutim, pasa treba izvoditi i sa drugim iskusnijim psima, doduše kasnije, kad se razvije da može pratiti odrasla psa, radi njegove socijelizacije s drugim psima, jer u lovu sigurno neće biti sam.
Vrlo bitna stvar za goniča je da nije plašljiv, nepovjerljiv, agresivan ili na neki drugi način psihički devijantan. Neka ima i slabiji nos, neka je slabije tjelesne građa, ali neka nema problema sa psihom. Samo zdravog psa je moguće obučavati. Ako je pas agresivan, to ne znači da je i hrabar. Agresivan pas je genetski ili na neki drugi način poremećen, kao i pas koji se boji puške. Teško da će takvi psi biti upotrebljivi.
Mladi pas je u šumi plašljiviji nego na otvorenim, a njegovi kretanje i odvajanje od čovjeka se u takvom ambijentu svodi na nekoliko koraka. Dobar lovački pas će biti onaj kojega nešto, odnosno sve zanima, svaki miris. Miris miša, ježa, ptice, izmeta, ili pitomih životinja ako nije često s njima, neki pokret u prirodi koji on nije do tada upoznao, zvuk, itd. Bitna je reakcija, makar se pas i malo prestrašio nekog mirisa ili životinje.
Jedan moj pokojni kolega jedan put reče: „Moja Brita je položila lovački ispit“. Čudna izjava, iskusna lovca, ako se zna da je Briti tek 4 mjeseca. „Sakrio sam joj se u šumi, istina tek 100 koraka od nje, i ona me pronašla po tragu“- pojasnio je. I kad se malo razmisli, to i je nešto, nešto od čega se može poći. Ostalo je sve nadogradnja, rad i upornost.
Nakon što se utvrdi da psa zanima trag, bitno je pokazati mu da trag ima smjer, da to treba slijediti da bi se došlo do kraja i da na kraju ima "nešto". Potrebno je često psa povesti po tragu, pa čak i u povodniku, ne uništavajući trag. Po tragu se ne smije hodati. Ako se to ne može napraviti na svježem tragu žive divljači u onda treba napraviti povlaku. Povlaka se napravi tako da se da štap 2-3 m zaveže mrtav zec, ili druga divljač i povuče po travi, ne suhoj da bi ostalo više mirisa. Nikada ne povlačiti iza sebe nego što dalje pored sebe, da se tragovi ne miješaju. Ne vući pravolinijski, nego napraviti par krivina. Ukupno 50 -100 m. Odmah po povlačenju povesti psa po tragu. Ako odradi, ponavljati povećavajući vrijeme između povlačenja i navođenja psa. Napraviti 3-4 povlake. Ako pas savlada povlaku, i ako se veseli divljači na kraju povlake, odnosno nauči da trag ima pravac, smjer i kraj, imaš psa za obuku.
Moja K….. nije reagirala na svježi zečji trag, a bilo joj je već 11 mjeseci. To je za istrijanera puno, iako neke pasmine prorade još i kasnije od toga. Kupio sam ju kad je imala 7 mjeseci. Od tog vremena sam je izvodio u teren i „obučavao“. Nalazio bih trag zeca ali ona ne bi pokazivala skoro nikakvo zanimanje. Sve dok nisam napravio povlaku nije napredovala nimalo. Bio je početak listopada, spremao se lov, a ona ne zna ništa, pa ni kretati se istraživati, a kamoli pratiti neki trag. Kako lov još nije bio otvoren pa nisam imao priliku ni pokazati joj mrtva zeca, to je još više otežavalo situaciju. Imao sam u to vrijeme psa, dobrog zečara, pa bih ih puštao zajedno, međutim ni to nije koristilo. Sve dok jedan moj prijatelj nije pronašao mrtvog zeca nastradalog u prometu. Nigdje krvi osim malo na glavi. Odlično. Napravim povlaku. Povedem kuju po tragu povlake. Ona nije razumjela da je to trag i da to treba slijediti. Tek pred kraj povlake „pošla“ je za tragom zatežući povodnik. Zec je naravno čekao na kraju. Drugu povlaku sam napravio kompliciraniju i dužu. Počela je odmah vući. Još jednu povlaku sam napravio taj dan sa razmakom od 20-ak minuta. Odradila je veselo. Nakon toga znajući gdje pase zec, izveo sam je u teren ponovo. Bila je noć, bez imalo mjesečine. Ona i dalje nije pretraživala teren. U međuvremenu sam ju bio naučio da trči u smjeru gdje bacim kamen i traži ga. Ponekad bi to radila štekćući. I sad je to napravila. Međutim, ovaj štek je bio mali drugačiji, drugačija boja glasa, duže štekćanje i drugačije kretanje. Shvatio sam da sam bacio kamen upravo u pravcu svježeg zečjeg traga. Imala je ružan glas, hrapav, ali to nije bilo bitno. Bitno je bilo da goni zeca i da se vrati. I vratila se nakon nekoliko minuta gona, naravno bez zeca. Poslije toga je brzo napredovala.
Ja sam dakle prakticirao nakon povlake izvesti psa par puta po noći u prirodu. Zašto po noći? Po noći je zec u pokretu, vlage ima više nego po danu, i pas lakše goni. To je potrebno napraviti jednom ili dva puta samo da bi pas otvorio. Da progonja. To će biti najljepši trenutak u obuci. Čuje se štek, a lovac osjeća da je nešto napravio. Pas od sad postaje lovac od zanata. Bitno je ne forsirati psa u tome previše. Kad se pas vrati, a to će biti brzo, treba ići kući. To je dakle zadatak, nije beskrajna ugodna igra. Puštanje psa u prirodu po noći se ne smije prakticirati više od dva tri puta. Pretjeranim puštanjem psa na svježi trag pas vrlo brzo poprimi osobine koje su u praktičnom lovu skoro nekorisne, a to je da goni samo svježi trag.
Pas je naučio slijedit trag, zna što je divljač, zna zašto je izašao u prirodu, ali ne zna podići zeca s loge, i možda to nikada neće znati. Upravo sam to mislio. Na pronalaženje zeca po tragu na logi, lovac ne može puno pomoći psu, osim što ga može dovesti na lice mjesta, pa i pronaći zeca koji leži. Za ovu radnju psa le potrebno izvoditi ujutro rano, u sami cik zore, kako bi mu trag bio što svježiji. Psu se teško može pokazati kako do loge. Zašto? Zato sto je tu puno zečjih tragova koji služe samo da zavaraju pratitelja (predatora), petlji, tragova naprijed-nazad, skokova, malo mokrenja, malo izmeta… Pas će iz nekoliko pokušaja dignuti slučajno, ako uspije uopće. On će iz tog slučajnog dizanja ipak nešto naučiti. Barem će prepoznati lokaciju najvećeg uzbuđenja, pa će drugi put skakati u zrak, poštekivati i raditi ko zna što samo da se desi „ono“. Pas koji nije ustrajan, teško da će ga podići. Treba ga hrabriti, pomagati mu i na druge načine, kretanjem, pokazivanjem smjera i sl. Pas puno toga iz našeg ponašanja u početku neće razumjeti, ali će to poslije kad pas bude malo iskusniji biti korisno, i pas će to sve razumjeti. Moći ćeš mu pokazati u kom smjeru da traži. Nikada se ne smije lagati psa, pokazati mu nešto, da bi ga se iskoristilo za nešto drugo, npr. pokazati mu da je tu trag, pa kad dođe staviti mu povodnik i odvesti ga iz lovišta. Prevaren pas gubi povjerenje kao i čovjek.
Ova radnja podizanja zeca se puno lakše napravi u ograđenom prostoru, od nekoliko hektara, gdje obitava nekoliko zečjih jedinki. Ja sam imao priliku obučavati mladog psa u „gateru“, dakle ograđenom prostoru. To skraćuje vrijeme obuke jer je u takvom prostoru puno lakše pronaći zeca, pas će lakše imati kontakt sa zecom, vidjeti ga i doživjeti uzbuđenje. Ima pasa koji i takvim uvjetima, dakle nakon što imaju kontakt sa zecom, ne reagiraju odmah, nego tek na drugi, treći kontakt. U takvom dakle prostoru se uštedi vrijeme obuke, jer izlazeći u prirodu s mladim psom može se desiti da i od nekoliko pokušaja traženja zec ne skoči, nema dizanja. Međutim, u ograđenom prostoru pas teže goni zeca. Tu se zec, zbog ograničenog prostora, drugačije ponaša nego u prirodi. Često puta je njegova loga blizu mjesta gdje pase, što u prirodi nije čest slučaj. Često puta zec u takvom prostoru zalegne nakon 100 ili 200 m, jer nema kud, a za to vrijeme napravi petlju, potpuni zaokret ili skok, a da pas nije ni počeo goniti. To se u prirodi, u pravilu, neće desiti. U zatvorenom prostoru zec se počinje odmah skrivati, što u prirodi nije slučaj.
U prirodi zec pravi manje krivine, bježi duže pravolinijski, i pas ga zbog toga lakše goni, jer je putanja manje komplicirana. Putanja između dizanja i ponovnog zalijeganja je duga i pas ju lakše odradi od drugih radnji. Međutim i tu može biti problema ako zec ima mogućnosti da promjeni teren u kojem je trag slab ili nikakav, pijesak, asfalt, kamenjar, voda itd. Pas će nakon dizanja imati problema na prijelazu iz vidoglasnog i slijedoglasnog gona. Pas je vidio zeca koji je skočio. U tom trenutku, on od uzbuđenja vrišti i trči za njim. Pokušava ga uhvatiti. (Bez tog trenutka vriske nema lova na zeca. Ta vriska traje svega par sekundi, ali ostavlja ugodan dojam koji traje dugo). Pas ga brzo izgubi iz vidokruga jer je zec puno brži i snalažljiviji u trčanju. Prilikom trka zec se odmah počinje skrivati onomu koji ga promatra ili goni. U brzom trku skrene iza busa, stabla, zida …Pas ga izgubi iz vidokruga. Mirisni trag ostaje. Pas sad, da bi ga gonio mora „uključiti“ nos. Taj trenutak, taj prijelaz, svakog psa malo zbuni. Ponekad to može trajati ček i minutu, a možda i više. To se kod nas zove „isporavljanje“ (uvesti u pravac, ispraviti). Zašto se to dešava i kad je to duže ili kraće ovisi o vremenu konfiguraciji terena, o tome na koji način pas goni i sl. To izgubljeno vrijeme, najčešće ne utječe na sami gon.
Pas goni po zeca po njegovu mirisnom tragu. Tu je on sad na svome terenu. Tu on zna više od drugih, više od ljudi, više od onih koji su ga učili i doveli do toga. Od sad mu se više ne može pomoći da bi mu se nešto pokazalo, uputilo i sl. On se od sad školuje sam. Uči iz svog iskustva. Ono što on ne može sam savladati, može eventualno naučiti od drugoga psa. To može ponekad biti i loše rješenje, ali čovjek ponekad nema izbora.
Njegov nagon i volja za radom će se s vremenom popravljati i pojačavati, posebno ako pas osjeti mrtvo. Ulovljen zec na kraju gona kod psa pojačava volju za radom, i on u tom činu vidi smisao svog upornog gona. Bez tog čina nema pravoga zečara.
