Dobro da budemo malo objektivni. Temeljem mojih iskustava na jelena se u pravilu puca često na veće udaljenosti nego na srnjaka. Meta je često nečista, odnosno vidi se glava, vrat i eventualno crta leđa. Ostatak tijela često prikriva, šaš, amorfa, soja, podrast. Tako je bar u nizinskim močvarnim šumama. Uglavnom kad mladi lovac vidi jelena trese se on i čeka. Lovačka groznica radi, meta je nečista, jelen će proći bez hica, a vi bi točno u plečku, po prvoj nozi ili nisko pa u srce da ga otvori, da da jaku krv. Dečki bit je da se pogode vitalni organi, srce, pluća i neće daleko. Jelen je velika životinja i ima velike organe, pluća su ko četvrtina ili čak poloovina kuhinjskog stola, ako to ne možete pogoditi ne pucajte. Malo iza te mete je želudac, bolan pogodak sa malo ili nimalo krvi i krajnje neizvjesnom potragom. Visoki pogodak u plećku trenutno obara divljač, ali ako je previsok i okrznuće sa gornje strane, jelen pada na leđa sa nogama uvis, koprca se dolazi k sebi i bježi. Također ima slučajeva da je jelen pogođen po sredini tijela u međuprostor ispod kičme, ali nije oštećena niti kičma niti vitalni organi. Ovisi o kalibru i jačini strelne rane. Na početku ima krvi, pa sve slabije, i slabije i gubimo jelena. Neiskusni neka izbjegavaju hitac u vrat. Ovisno od položaja divljači i onoga što od divljači vidimo u trenutku hica. Ciljati u prsa (špic) ili regiju lopatice i osrčja. Bitno je da su hicem zahvačene velike krvne žile odnosno vitalni organi srce, pluća. Koliko god jelen bio velik ne nosi ispravan hitac daleko. Bijeg do 100 m je normalna pojava.
