Didovi nisu bili gladni nikad, osim ako bi zaglavili u brdu po dva tri dana i više nekad. Uživao je loviti s njima, puška na ramenu bez pasa nije bila nikad. Najviše je lovio lisicu s goničima, kunu i tek kasnije svinje. Uvijek je išao u pogon, ne znam da je ikada stao na štand ili čeku. Taj na mjestu nije mogao biti. Pasa je bilo svakakvih, čistih i križanaca. To se onda nije puno gledalo, ako je imao dobru kuju vodio je pod najboljeg dostupnog psa bez obzira na pasminu. Gledao je da to sliči na nešto pa su kombinacije bile obično posavac-istarac ili trobojac-balkanac. Najboljega ikada, o kojem se i danas priča, ulovio je kraj kontenjera kao potpuno divljeg štenca od par mjeseci koji se okotio negdje u brdu iznad odmarališta. Nisu mu se znali ni otac ni majka, dolazio je na hranu i dugo je trebalo da dođe Didu na ruku. A lijep kao slika, trobojac s malo tamnjijim nijansama žute. I sad mi suze krenu kad ga se sjetim. Tada su na odmor dolazili lovci iz cijele bivše države. Dide bi nekoga i poveo u lov. Više puta se vadila na stol velika svota maraka za tog psa, a Dide bi im se samo nasmijao. Sve mogu prodati, ali njega i IZ 18 nikada. Lovio je isključivo jednocijevkom kal.16. Za drugo nije htio čuti, bokericu ne znam je li dva puta u životu ponio u lov. E lipa vremena i moj Did. I stari Došlo (jer mu je došao na ruku) kojega je od milja zvao Dole, uginuo je u dubokoj starosti na slobodi. Tada su se pasi držali na lancu, ovaj je imao žicu preko cijele livade. Kad su ga stigle godine nije ga više vezao nikako, ležao je ispred kuće na livadi i pošao za Didom u brdo ako bi imao volje i snage. A Dide se nikada nije pomirio s time da mu je kraj, nije ga htio uspavati niti moliti koga da ga riješi, kako se to prije radilo. Volio ga je puno i uvijek govorio: doktor Dole je jedan jedini i nikad takvoga više neće biti. Tako je i bilo, imali smo ih dosta odličnih, dobrih i loših. Ali goniča takvog kalibra i pameti nikad. Za lisicu ekspert, svinju po potrebi kako bi Didu pasalo. A najviše su lovili njih dvojica sami, Dide bi ga pustio pa trk na kakvu poziciju di će ovaj natjerati lisicu. Jedna patrona, druga gotovo pa nikad. Išao je u lov sa srcem, pravim psom i 5-6-10 patrona najviše. I bilo mu je više nego dosta. E jbg., pokvarih malo temu ali me ponijele emocije i sjećanja na neka lijepa vremena.