Kad malo razmislim nameće se pitanje: Tko bi radio izložbu? Ekipa iz 1996 malo nas je ostalo. Edo Šolić čija je firma 1981 i 1996 postavljala izložbu mislim da nikad nije u potpunosti isplačen i završio na sudu . Ishod neznam. Anđelko Stažić koji je postavljao dijarame preselio se u vječna lovišta, Boris Debogović koji je i postavljao i sve fotografirao također,Dragutin Gajski pokojni, Medo Marušić pokojni, Đorđe Kladarin pokojni, Boris Krašovec približio se devedesetoj, Alojzije Frković debelo u osamdesetoj, Milan Ćelap također, Antun Alegro debelo u sedamdesetima, Ivan Tuškan također, Andrija Štalcar isto, Đuro Nikolandić u poznim godinama nadam se da je živ, Mladen Milašinović maknut i ne znam gdje je, Josip Tomljanović maknut jer se suprostavio Dečaku, Kruno Rončević u mirovini, Branko Jagić u mirovini, I. Z. Jakelić pred mirovinom uglavnom to su ljudi koji su na svojim leđima iznjeli prvu nacionalnu izložbu trofeja Priroda Lovac Divljač Zagreb 1996. Uglavnom organizacijski odbor od 60 članova nikad se nije sastao, U jednom momentu izložba je došla u pitanje zbog organizacijskih slabosti i propusta, odjednom nema ljudui, nema ocjenjivača tu je dobar dio tereta podnio Anđelko Stažić koji nas koji smo se poznavali regrutirao za ocjenu trofeja, a kasnije i za samu postavu. Sve ukupno je trajalo 6 tjedana, a moram spomenuti Grgu Marušića koji je u nedostatku ljudstva organizirao svoje kolege, prijatelje sa fakulteta koji su došli pomagati oko same postave izložbe. Pamtim da je veliki zaljubljenik u muflone Josip Tomljanović iz Senja organizirao dostavu svih trofeja muflona iz dalmacije. Usljed snježnog nevremena prevozili se se čak i ralicom za snijeg toliko je bilo entuzijazma. Đuro Nikolandić organizirao trofeje u Slavoniji i Baranji i Todorićeve, Mato Kovačević Bjelovarsko Bilogorsku županiju, Marijan Hofman Požeštinu, moja malenkost Sisačko moslavačku itd. Dominirali su veprovi sa Biokova LD ZEC Zagvozd. Jednog momenta pojavi se čovjek tada prognanik, izbjeglica, slavonac iz Iloka. Kaže ja nisam ocjenjivač, ali se stavljam na raspolaganje, vidim da jedete sendviće , a ja znam kuhat. Da malo je reći da zna kuhat, on je virtuoz u kuhinji i sutradan u podrumu HLS-a kuhalo se sve u šesnajst. Nikad neću zaboraviti tu široku slavonsku dušu. Bio je to Željko Sladetić. Uglavnom otvorenje je bilo na vrijeme 23. 3. 1996, a ta izložba stvorila je među nama toliko čvrsta prijateljstva da traju i danas 20 godina poslije. Mislim da danas toga više nema.
