Stanište i prehrana vukovaVukovi mogu živjeti u svakom staništu koje podržava dovoljno plijena i koje im omogučuje zaklon. Vukovi su se do današnjih dana uspjeli održati u teško pristupačnim područjima, pa ih sečesto doživljava i simbolom divljine. Zaklonjenost je vuku potrebna jedino da bi izbjegao čovjekajer drugih neprijatelja u prirodi nema. Pokazalo se da vukovi mogu živjeti i sasvim blizu ljudi, u stočarskom kraju (Kusak, 2002.), u polju žita ili na rubu grada. To je moguće ako ih ljudi toleriraju ili ako je smrtnost vukova izazvana čovjekom manja od godišnjega prirasta. Pri tome se mogu gotovo potpuno prebaciti na prehranu domačim životinjama. Tako su domače životinje (ovca, koza,a manje krupna stoka i pas) zastupljene sa 84% u hrani vuka na području Dalmacije, za razliku od Gorskoga kotara gdje divlji parnoprstaši (srna, jelen, a manje divlja svinja) sa 77% udjela čine glavni plijen vuka. Ekološka niša vuka je »lovac na velike sisavce«, a to znači da su mu glavni plijen veliki parnoprstaši (dvopapkari), a rječe neparnoprstaši (kopitari). Vuk će pojesti i svaku drugu životinju koju može uhvatiti. Odavno je poznato da vukovi u lovu biraju plijen koji je u danom trenutku lakše uhvatljiv (Mech, 1970.; Frits i Mech, 1981.), što se mijenja tijekom godine (Mech i sur., 1995.). Tako će u ekosustavu gdje postoji više vrsta plijena češče loviti onu vrstu koje ima više pa je zato i lakše dostupna, a od tih će uzimati životinje oslabljene zbog starosti, bolesti i izgladnjelosti ili mladunčad(Ballard i sur., 1981.; Mech, 1970., 1998.; Peterson, 1977.). Vukovi time pozitivno utječu na zdravlje populacije plijena, a pridonose i stabilnosti cijelog ekosustava. Bez predatora, u neutjecanim ekosustavima broj biljojeda može narasti toliko da izazove smanjenje njihove prehrambene osnove (narušeno pomlačivanje šuma, pa čak i potpuno ogoljenje, sve do nastanka krša), što u krajnjem slučaju može za posljedicu imati znatno smanjenja broja ili potpuni nestanak samih biljojeda.
Prehrana vukaGlavni izvori hrane vukovima su divlji parnoprstaši(srna, jelen, divlja svinja) i manji sisavci(zec,glodavci). U krajevima s razvijenim ekstenzivnim stočarstvom hrane se i stokom, koju – ako nije čuvana – lakše love nego divljač, pri čemu mogu počiniti i znatne štete.Istraživane su prehrambene navike vuka na području Gorskoga kotara i Dalmatinske zagore(Splitsko-dalmatinska županija) (D. Pavlovič, J.Kusak i č. Huber). U tu je svrhu od 1999. do 2002.prikupljeno 147 uzoraka izmeta i 10 želudaca. Odrečena je učestalost pojavljivanja (%) pojedinihkategorija nalaza i vrsta životinja za svaku regiju posebno. Na području Dalmatinske zagore večinuvučje hrane čine domače životinje (73,4%). Visoki udio (22%) goveda u hrani vuka u Dalmatinskojzagori upučuje na hranjenje vukova na odlagalištima klaoničkog otpada gdje je govedo najčeščalešina. Pronačen je i razmjerno učestali udio dlake kanida (32,6%), a koja je mogla večim dijelom potjecati od lizanja vlastitoga tijela pa nije uračunata u udio hrane vuka. Dlaka koze bila je zastupljena u izmetima vukova (36%) češče nego što se koza navodila kao plijen u odštetnim zahtjevima. Razlog tome je i u činjenici da koza u svojoj prehrani brsti te ulazi u šikare gdje ju je teže čuvati, a vuk joj se lakše približi. Takočer,vuk češče pojede cijelu kozu koju zakolje, dok zaklanu ovcu ne uspijeva pojesti zbog čovječjeg uznemirivanja. U Gorskom kotaru glavni plijen su divlji parnoprstaši (jelen, srna, divlja svinja),zastupljeni u prehrani sa 84,21%.
Utjecaj vuka na prirodni plijenčinjenica da su u prirodnim (gorskim) područjima glavni plijen vuka krupni parnoprstaši, srna, jelen i divlja svinja, koje uspješno lovi u čoporu, navodi na siguran zaključak da utjecaj vuka na divljač može biti znatan.Dokazano je da se u Gorskom kotaru i u nekim dijelovima Like te vrste krupne divljači pojavljuju u izmetima i želucima vukova s udjelom od gotovo 84% (Pavlovič, 2003.). Tako izrazita koncentracija predacije na divljač u tim je područjima posljedica činjenice da je tu stoka (ovca i koza) razmjernorijetka, a i ono malo stada dobro je čuvano (pastir, pas) i napasuje se u blizini naselja.U starijoj lovačkoj literaturi vuka se u gorskim lovištima obično smatralo »zatornikom jelena i srna«(Car, 1967.). To stajalište nije se ni do danas znatnije promijenilo. čovjek lovac i dalje doživljava vukove i ostale krupne predatore, koji za plijen uzimaju vrstu koju ne samo da on lovi nego njome i gospodari, izravnim suparnicima. Sukobi izmeču ovlaštenika prava lova i vukova sve su učestaliji i glavni su uzrok sve intenzivnijeg ilegalnog ubijanja vukova, unatoč njihovoj formalnoj zaštiti i visokim kaznama za krivolov. Suračujuči na izradi Plana, predstavnici lovaca su istaknuli kako vuka treba u Hrvatskoj dugoročno očuvati, odnosno da su spremni dijeliti plijen s vukom.
U nedostatku vjerodostojnih brojčanih pokazatelja utjecaja vukova na divljač donosimo jedan nasumce izabran izračun »šteta« od vukova na divljač u lovištu »Litorič«, dodijeljenom na upravljanje LU »Jelenski jarak« Vrbovsko (Heski, 2004.). U tom lovištu površine 6600 ha prema lovno-gospodarskoj osnovi iskazan je fond (u zagradi plan odstrjela) jelena 77 (18), srna 180 (42) i divljih svinja 65 (42) ili ukupno 332 grla krupne divljači. Stalnim pračenjem i promatranjem lovoovlaštenika utvrčeno je da na prostoru izmeču rijeke Kupe i Dobre te autoceste Ogulin – Vukova Gorica stalno živi sedam vukova, odnosno jedan vuk na 4000 ha iz čega proizlazi da na predmetno lovište »Litorič« dolazi 1,5 vukova. Kako, prema računu lovoovlaštenika, jedan vuk dnevno pojede 4 kg divljačine (mesa divljači) odnosno godišnje oko 1.400 kg, to u prosjeku od vučjih zuba u tom lovištu strada oko 40 grla krupne divljači. Ako tome dodamo još pretpostavljenih 10 grla »koje vukovi zakolju a ne pojedu« (višak ubijanja), proizlazi da za lovište »Litorič« to godišnje iznosi 50 grla ili 75% plana odstrjela.Udio plijena koji pojede vuk, i time smanji raspoloživ odstrjel za lovoovlaštenika, razmjerno je veči što je divljači manje.U staništima s prirodno brojnom populacijom parnoprstaša, poput bjelorepih jelena u Minnesoti(SAD), utjecaj vuka na plijen je zanemariv. Takočer je poznato da populacija vuka ne raste neograničeno, več da ima ugračene mehanizme samoregulacije i ne može sama dovesti do
istrjebljenja svoga glavnog plijena. Drugo je pitanje je li veličina populacije vuka u svojoj prirodnoj razini (ekološki kapacitet) ujedno prihvatljiva i za lokalno stanovništvo (socijalni kapacitet).U susjednoj je Sloveniji zastupljenost divljih parnoprstaša po jedinici površine višestruko veča nego u Hrvatskoj, unatoč tome što ondje žive i vuk, i ris, i medvjed. Utjecaj vuka na prirodni plijen je vidljiv,ali nije poseban problem. Neovisno o toj računici, kojom se manje ili više služe i drugi ovlaštenici prava lova gorske Hrvatske,nedvojbeno je da su lovišta u kojima žive vuci u neravnopravnu položaju spram onih u kojima tih prirodnih predatora nema. Kad je riječ o lovištima u kojima je ovom predatoru najdostupnija i najuhvatljivija divljač kao prirodna hrana, trebalo bi pri izračunu boniteta i kapaciteta lovišta uračunati prisutnost vukova i s tim u vezi smanjiti odstrjelne kvote odnosno lovozakupnine(koncesije), što je ovim planom i predvičeno. Plan upravljanja nadalje treba predvidjeti i moguće kontrolirane zahvate u populaciju predatora u pojedinim područjima gdje je dokazan njegov izrazito jak utjecaj na populaciju plijena.
Državni zavod za zaštitu prirode
Plan upravljanja vukom u Hrvatskoj
Više informacija na:
http://www.life-vuk.hr/kako_sudjelovati.htm
