Zoran Milanović ulazi u poslovnicu Zagrebačke Banke na Trgu Bana
Jelačića, dolazi do šaltera i kaže:
"Dobar dan. Molim vas, možete li mi unovčiti ovaj ček?"
Šalterska službenica:
"Naravno, gospodine. Možete li mi dati Vaši osobnu?"
ZM: "Paaa, zapravo, ni ne nosim svoju osobnu sa sobom. Nekako mislim da
mi ni ne treba. Valjda znate tko sam, je li..."
ŠS: "Da, znam tko ste", nasmije se, "..ali, to su pravila naše banke. Žao
mi je što inzistiram, ali to sam obavezna napraviti"
ZM: "Ali možete pitati bilo koga ovdje, sigurno svi znaju tko sam"
ŠS:"Gledajte, ja Vam to vjerujem, ali ipak trebam neki dokaz"
ZM: "Preklinjem Vas, isplatite mi ovaj novac, nemam sad osobnu sa sobom,
to sam ja, premijer."
ŠS: "Mogu Vam samo ispričati jedan sličan primjer. Prekjučer je tu ušao
Mario Mandžukić, također bez osobne iskaznice. Nakon rasprave, jedan
čovjek koji je bio u redu na drugom šalteru je viknuo - Mandžo, ide
lopta. Mandžukić se okrenuo, skočio i škaricama pogodio loptu i zabio je
u rašlje ulaznih vrata. Nakon toga, svima je bilo jasno da je to Mario
Mandžukić, pa smo mu napravili isplatu. Eto, možda nam i Vi možete nečim
dokazati da ste to baš upravo Vi."
ZM: "Uh, sad ste me baš zatekli. Totalno sam bez ideje. Nemam pojma što
bih napravio, ništa mi ne pada na pamet..."
ŠS: "Jel Vam odgovaraju novčanice od 500 i 200 kuna ili da sve isplatim
po 100?..."
