Zorane i Valdop - moji komplimenti!
Ako smijem iznijeti svoje mišljenje rekao bih da je pitanje odnosa prema lovcima vlasnicima pasa zapravo pitanje opće kulture svake osobe i međuljudskih odnosa unutar Lovačkih udruga, a onda izvedeno iz toga i odnosa među sudionicima u određenom lovu (u ovom slučaju odnosima koje dozvoljava osoba koja vodi lov). Nikako se ne slažem s tim da vlasniku psa pripada zagarantirano pravo prvog hica. Svakako je pristojno to mu omogućiti (ako postoje uvjeti) ali forsirati to pravo je bedastoća. O bilo kakvoj pomisli na honoriranje usluge mojeg psa drugom kolegi u lovu ne želim ni pisati (osim ako se ne radi o krvosljedniku i troškovima koji u potrazi nastaju, a to opet ovisi o konkretnoj situaciji).
Naravno da u lovu s psima postoje bezbrojne situacije, a koje opet ovise o vrsti pasa s kojima se lovi, divljači koja se lovi, terenu na kojem se lovi, upoznatosti sudionika lova s terenom i ostalim sudionicima, a naj više o kvaliteti i pripremljenosti pasa. Kad u lov dovedete psa koji nije adekvatan divljači koja se lovi ili svojim radom čini više štete nego koristi ostalim sudionicima u lovu - ne možete niti očekivati da vam kolege budu presretni. Ako se na primjer ljutite što su nakon lova na DS svi otišli kući a vi i dalje tražite svojeg psa, razmislite da li su uvijek krivi samo kelege koji su vas ostavili ili i vi jer niste dobro obučili svog psa.
Kad sam išao u lov sa svojim psom, išao sam u lov s prijateljem i uživao u njegovom dobrom radu te mu bio spreman oprostiti ako me razočara jer je onakav kakvog sam odabrao i obučio.
Na koji način će se kolege u lovu odužiti kolegama koje su taj dan ili sezonu u lov dovodili pse - stvar je dogovora i onoga o čemu sam pisao u prvoj rečenici, a samo zadovoljstvo radom vašeg psa trebala bi vam biti glavna nagrada!
