ZA SVU DJECU KOJA SU ROÐENA I PREŽIVJELA 1950-te, 60-te i 70-te !!!
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele su hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes ili HIV.
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama s lijekovima, vratima i ormarima, a rajčice su bile jednako velike premda su rasle u običnim vrtovima i na poljima, i bez gena haringe.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice i još pišali u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz gumenog crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz bočica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo istu bočicu Cole s nasim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga!
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi maslac, pili smo Coca-Colu i Pepsi koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli jer smo se STALNO IGRALI VANI!
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale ulična svijetla;
skrivača, na franje, nijemaca i partizana, kauboja i indijanaca, na male branke, graničara i trule kobile, i svega ostalog što je naša dječja mašta mogla izmaštati.
Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan; pravili smo logore!
I nikad nije bilo problema. Vraćali smo se navečer doma, a najkasnije do 19.15h (da ne propustimo jedini crić toga dana).
Provodili smo dane praveći drvene karete i druga čudesna vozila od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nemamo kočnice. Nakon nekoliko padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti i taj problem.
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Ponekad nam se nije dalo učiti,
ali nam nisu zato davali tablete protiv hiperaktivnosti. Bilo je dovoljno staviti nas u kaznu i ne pustiti nas dva dana s prijateljima na ulicu, pa da jedinice pretvorimo u četvorke i petice. Nismo imali ni školskog psihologa ni pedagoga u Osnovnoj, pa smo ipak upisivali i srednje škole i fakultete. I završavali ih nekako.
Nama nisu ni drogu prodavali ispred škole.
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box ... nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva), ni video rekordere, surround sound, mobilne telefone, kompjutere, Internet, chat rooms...
MI SMO IMALI PRIJATELJE! I MI SMO IŠLI VAN DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se lukovima i strijelama, praćkama i zračnim puškama, pravili katapulte i tondine, bacali petarde za Božić i Novu Godinu, a sve smo to preživjeli bez posljedica!
Išli smo biciklom ili pješice do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću bez najave samo da se družimo i budemo zajedno!
Kad smo već bili malo stariji i upadali u probleme sa zakonom, naši roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su strožiji nego sam zakon! Jer, imali smo slobodu, pravo na greške, vlastiti uspjeh i osobnu odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!
Pripadaš li toj generaciji?
ČESTITAM!
DIJELIM OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE ODRASTATI KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU DRŽAVE I VLADE, UNIJE, VIJEĆA, PROTEKTORI I KORPORACIJE POČELI ODREÐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI !
Možda bi bilo dobro pročitati ovo i Vašoj djeci da vide kako su im roditelji odrastali.
Pozdrav generaciji! Manite se šaruckanja po ekranu i vidimo se u Mariji Bistrici!