Ženski HAIKU
Sve sam deblja svakog dana,
važna mi je samo hrana.
Svako jutro "tuzna slika",
gledam odraz svoga lika
u zrcalu sto ne skriva
kakva mi je perspektiva.
A posve me izda snaga
kada vidim kako vaga
ljubi brojku osamdeset.
Oh, da mi je manje deset!
Smrsaviti imam zelju,
ali zubi stalno melju.
Gricni tamo, gricni amo,
na trbuhu salo samo,
izbocen je k'o kupola,
ne mogu se gleda' gola!
Ali to me ne ometa,
hladnjak mi je stalna meta,
a u njemu oblizeke:
kulen i njegove seke,
raznovrsne mljac - salame
sto me stalno k sebi mame,
sir i prsut puni slasti,
socni cvarci puni masti,
male slane srdelice,
salata pune zdjelice,
mjesavine na sto nacina,
sa zacinom i bez zacina;
kolacici, kruna svega,
kremice od slatkog snijega,
torte cokoladne, vocne,
mijesane i vrlo socne...
O povrcu da ne velim,
uvijek mu se razveselim:
kuhaj, dinstaj, il' na leso,
krumpirici malo reso,
a juhice raznih boja,
mesna, posna, kako koja...
Pa jos k tome onaj zvuk
kad krckaju spek i luk...
Da nabrojim sva ta jela
trebala bi knjiga cijela.
I sad evo rezultata
od kojih me muka hvata:
sad sam tusta kao guska,
haljina mi svaka uska,
da popravim izgled svoj,
uvijek nosim veci broj,
al' uzalud sebi lazem,
uzalud se cesto vazem,
kad sva jela slasno smazem,
jer meni je dobro jelo
kao umjetnicko djelo
i ono mi daje snagu,
pa nek' vaga ide k vragu!
A siljaste mrsavice,
nek' im rastu zazubice!
Nit' kuhaju, niti prze,
vec dijetu stalno drze
pa onako suhoguze
uskacu u tijesne bluze,
misle da ce svi muskarci,
bilo mladi, bilo starci,
buljiti u te koscobe
(ovo kazem s malko zlobe),
a pogledi muski lazni
ionako nisu vazni,
vaznija je dobra klopa
nego izgled "antilopa"
jer ako si kome mila,
ne smeta mu koja kila
(Lakse mi je tako reci
nego klope se odreci.)